Trazimo par Potreba Bosna i Hercegovina Banja luka
Dating > Trazimo par Potreba Bosna i Hercegovina Banja luka
Click here: ※ Trazimo par Potreba Bosna i Hercegovina Banja luka ※ ♥ Trazimo par Potreba Bosna i Hercegovina Banja luka
Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je Ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u Bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. Vaše ime : Nadina Vaše pitanje: Poštovani, Zanima me da li ja, kao pripravnik, u slučaju napuštanja trenutnog radnog mjesta u školi mogu nastaviti odrađivati pripravnički u nekoj drugoj školi. Goran Jelisić Adolf Ubija bosnjaka u Brckom.......................................................... Islamska zajednica takoder se ogradila od onih Bosnjaka koji su suradivali sa ustaskim vlastima. A pjesme koje pises pokazuju da si onaj isti stari Sampion. Kako moze biti validan bilo koji pravni akt ako nije usvojen u regularnoj, unaprijed propisanoj proceduri, da ne govorimo o najkrupnijem aktu, ustavu drzave?! Medjutim to je samo prvi efekat i treba ga izdrzati. U trezorima banaka u Engleskoj je smješteno 225 zlatnih poluga. Vaše ime : studentica Vaše pitanje: Postovani, molim vas da mi odgovorite koji su kriteriji za prijem pripravnika u srednje skole? Taj eho osjeca se i danas u bosnjackoj politici, iako pored davnasnjeg eha,kod nasih politicara ima licne sujete ali i nesposobnosti. Na spahilucima su ostali Bosnjaci, u vjerskom smislu dojucerasnji bogumili, sada muslimani — i raja, dojucerasnji kmetovi.
To jesu bila ljepsa vremena i TACKA. Ne znam samo u kojem trenutku je Sarajevo prestalo. Znam ustvari, al ne smijem naglas da kažem. Da li je Sarajevo prestalo? Ili smo mi popustili pred najezdama onomad narodnjaka, danas popularnih turbo-folkera i svog folklora koji ga prati? Ili smo popustili pred politicki orkestriranim medijima koji su nam mozak isprali zarad svog carstva, a sve pod plastom da smo sretni sto rat prezivjesmo? Znao je Sidran sta govori kad je rekao da danas umiru ljudi koji MISLE da su rat prezivjeli. Ili smo, da se opet prizna, ipak ostarili pa svoje trenutke mladalacke srece trazimo na 40+ derneku? Sarajevo danas nije idilicno. Mozda nije nama iz 50-ih, 60-ih i 70-ih. Mora i grad evoulirati. I svako ce nas upitati: A STA STE VI URADILI DA BUDE BOLJE? Po meni, osim sto se jogunimo kao seoska mlada......... Pa to ti je po onoj logici uvijek je neko drugi kriv. Al zaista jeste, nema reda ni sistema. Evo zagrebi po bilo kojoj sferi koja se tice samo grada. Sta moze nekolicina Sarajlija i svih ostalih koji ovaj grad vole i čuvaju ko da je njihov? Prevaspitati papke, korumpirane inspekcije, izdegenečiti maloljetne prijestupnike, oĆerati mafiju? I nije to samo da se misli kako je Sarajevo prestalo, jer imamo drugačiju perspektivu nekad i sad. Ostavimo sad sentiment po strani. Naravno da nam ne može biti isto tad i sad sve je lako kad si mlad , ali ja govorim objektivno da je Sarajevo prestalo. Neko će pitati, a šta je to Sarajevo bilo? Pa sve ono što nije sad. Ovaj grad je postao stratište svega i svakoga, a to nije evolucija koja nam se trebala desiti. Svako ko može, od ovog grada i u ovom gradu radi šta mu se ćefne. Ima i ono, svi koji smo bili ovdje u ratu, imamo neki glup osjećaj da više vrijedimo gradu, da ga bolje poznajemo, imamo više prava na njega i eto očekujemo kao da nam se grad na neki način zahvali. Zahvaliće se da, da kako neće. Uzeće nam park i izgraditi poslovnu zgradu ili džamiju, zavrnuti vodu, zatvoriti kulturnu znamenitost i tako... Šta možemo uraditi, nisam sigurna. Šuplji smo s koje god strane da okreneš. Možda da svako od nas na svom mikroplanu radi što može, ali probala sam i to par puta, pa se uvjerila da se izgleda vrijedi jedino uzdat u se i u svoje kljuse i samo svoj interes gledati, jer drugi neće sigurno. I tako svak za sebe, postajemo razočarani, ogorčeni i otuđeni. Šuplji smo s koje god strane da okreneš. Možda da svako od nas na svom mikroplanu radi što može, ali probala sam i to par puta, pa se uvjerila da se izgleda vrijedi jedino uzdat u se i u svoje kljuse i samo svoj interes gledati, jer drugi neće sigurno. I tako svak za sebe, postajemo razočarani, ogorčeni i otuđeni. U najkracem, da mi post ne bude opet kilometarski, da me opet ne ponese i zavrsim sa Somborom i Beogradom, istu pricu pricamo na vrlo slican nacin. I opet pricamo price, a ne radimo nista da promjenimo stanje. Ova tema je odlična platforma da upadnemo u nostalgiju u svojim debelim džemperima i tvrdokornim sjećanjima. Šta sad kukati nad prolivenim mlijekom, ni to ne ide. Treba spoznati svoje granice,da bi ih prešao, kaže Anštajn. Jasno je da ne možemo učiniti ništa da se vrijeme vrati, da ne možemo mijenjati ovakvo stanje stvari. Otvorimo oči i prihvatimo to. Možda bi proces zapravo trebao biti obrnut kad govorimo šta ko može uraditi. Čuvajmo i naglasimo to što imamo, a ne zaslijepljeni svim lošim što nam se dešava, ne vidimo šta imamo sad i u tome nam prolaze dani. No nije to bach htio ovdje, pa se zaustavljam da ne bi skrenuli u drugom pravcu Nema trole za Pionirsku, nema ulične rasvjete sa bijelim kuglama koja je išla duž Miskinove, nema nekadašnjeg Novogodišnjeg vašera, nema Hali-Galija na Skenderiji, bivši Dom JNA je išaran grafitima, nema krofni, pereca i pomfrita kod Ekonomije i Prve, nema Pozorišne kafane, nema velikog travnjaka na Č. Vili gdje je sad Centar za mlade, nema mnogih ljudi, nema drveća i tako... Vili gdje je sad Centar za mlade, nema mnogih ljudi, nema drveća i tako... To su uspomene, za neka mjesta. Svaka ih generacija ima. Ali nema više onog... Uglavnom, pričamo o jednom Damiru, i javi se glas pita, jesi li znao da je Damir musliman? E nema toga više. Kome je važan jedan običan grad, u tužnom kutku svijeta? Onima kojima je bitan odjednom su postali manjina i to baš u tom gradu. Zagušljivi prostor jedne neobične kafane u starom dijelu grada okupljao je uglavnom takve, one kojima je još uvijek stalo. Na zidovima kafane okačene su slike onih koji su svoja imena utisnuli duboko na pločnike ovog grada. O ovom gradu sam slušao, čitao i gledao, ali ono što me najviše buni je činjenica da danas ne mogu da prepoznam taj grad sa negativa, ne pronalazim Džamonjine opise grada, ne uspijevam da odgledam Sarajevo protiv Željezničara pred četrdeset hiljada ljudi, nema K. Bosne na krovu Europe, trudim se ali ne uspijevam da nađem mnogo sličnosti u tom nekadašnjem i sadašnjem Sarajevu. Koga je briga za ovaj tekst osim onih koji su tu oko mene i shvataju o čemu pišem. Neke starije generacije bi i podržale ovakav sastav napisan iz očaja, ali njih nema na internet portalima i društvenim mrežama. Oni su svoje profile živjeli u društvenim mrežama poput Parkuše, Starog sata, Davora, Fisa... Gdje smo danas mi? Vratit ću se u onu kafanu, koju sam spomenuo na početku ovog glasa duše pretvorenog u riječi. Prosto je mirisala na Sarajevo i ne pokušavaj, čitaoče, shvatiti o čemu pričam ako već ne prepoznaješ taj miris. Pogled uputim ka fotografiji Mirze Delibašića i pomislim kako bi mu objasnio, da se u dvorani nazvanoj njegovim imenom održavaju koncerti poput onoga Svetlane - Seke Aleksić, folk dive. Ne znam Kinđe, nisu nas ni pitali, nisu pitali ni tvog Danku ni Daria. Vrata one dvorane u kojoj još uvijek odjekuju tvoji dvokoraci, otvorili su onima koji ne zaslužuju ni da ih dotaknu, oprosti zbog toga, ali nema više onog Sarajeva. Eh moj Pimpek, oprosti što ti pjesme na prokletom Facebook-u objavljuju oni koji ne znaju ni gdje je FIS. Vjerovatno gore negdje sjedite ti i Kinđe, gledate ovo Sarajevo i možda ste sretni što niste više ovdje, ali mi nismo. Sjedimo mi ovdje dolje i želimo ono Sarajevo koje ste gospodo, krasili Vi. Na onim crno bijelim fotografijama kao neki daleki junaci, uzdignutih glava, daju osjećaj ponosa Asim Ferhatović, Safet Sušić, Ivica Osim, Zaim Imamović, Safet Isović. Safete Sušiću, tebi sam se u prethodim tekstovima zahvalio za one trenutke radosti u tim neSretnim kvalifikacijama. Gospodine Ivica Osime, hvala Vam za sve što ste učini za nas. Svi mi koji volimo ovaj grad, nikada nećemo zaboraviti Vašu izjavu u Beogradu pred početak onog ludila devedesetih. Oprostite što u dane starosti kada biste trebali da uživate, morate da obavljate teške poslove kako biste napravili nešto od ovog našeg jadnog Nogometnog Saveza. Ako nam je bio potreban komitet za normalizaciju, onda moram primjetiti da neko nije bio normalan. Drago mi je da ste vi na čelu onih koji će pokušati stvari vratiti u normalno stanje. Asime Ferhatoviću, ljudino, tvoje ime je zauvijek ostalo urezano na svakom ćošku ovog grada. Otac mi je jedne prilike rekao da se takav čovjek više ne može roditi, vjerujem da je tako. Nisu više igrači gospoda kao što si ti bio. Pričali su kako si uvijek sjedao u prvo taxi vozilo na štandu, bez obzira ko je to bio i uvijek ostavljao ogromne bakšiše, da u tvom komšiliku niko nikad nije bio gladan ni žedan. Hvala na takvom primjeru. Isoviću, Imamoviću, stid me je što moram priznati, da je sevdah, skoro pa zaboravljen u ovom gradu. Ne znam hoću li biti bezobrazan ako primjetim, da danas ne bi imali kome ni pjevati, osim onih koji su odrasli uz vašu pjesmu. Već smo koji sat iza ponoći i Ibro je spustio zavjese, ostali smo samo mi koji tiho patimo u ovom gradu. Postavljaju se razna pitanja, pokušavaju naći razlozi koji bi mogli objasniti postojeće stanje, traži se alternativa, lijek za bolest koja izjede ovu varoš. Čudno je to što se dešava danas u Sarajevu. Ovaj grad su rušili, palili, gazili, ali je uvijek stajao nekako ponosan i prkosan. I danas je on takav, gledajući ga izvana, ali iznutra nešto opasno izjeda njegove temelje. Krive su one godine koje možda prečesto spominjem, ali dolazak tog zla, rata, doveo je do odlaska onih Sarajlija koji se nisu osjećali sigurno ovdje i na kraju ostavio prostor, da se u Sarajevo doseli ogroman broj ljudi koji su se prvi put susreli s pojmom Grad. Takvi ljudi su meni jasni, savršeno ih razumijem. Ugrabili su priliku kakva se ne smije propustiti, ja ne shvatam one ljude koji su rođeni u ovom gradu i prihvatili odlike ruralnog. Još jedna od pojava koja je postala hit, ali bojim se samo kod nas, je snobizam. Danas je najbitnije dobro izgledati, obući se kao za matursko veče i posjetiti sve kafiće, kafane, diskoteke, koji i ne postoje u pravom smislu te riječi, imati što skuplje auto i gušiti se u dugovima, praznih džepova. Koliko je relno za jednu noć potrošiti nekoliko stotina maraka, dok nam djeca umiru od bolesti za čije lječenje je potrebno skupiti nekoliko hiljada maraka? Ostavljam vašoj inteligenciji da odgovori na ova pitanja. Nisu daleko od istine, ali postoje načini na koje se pokušavam boriti protiv problema koji nas guše, jedan od njih je i ovaj tekst. Nije ovo ni prvi ni posljednji o ovom gradu, niti je ovo sve što ću da uradim za ovaj grad. Znam da postoje ljudi koji ovaj grad vole iskreno i koji žele vratiti njegov pravi sjaj, borit ćemo se zajedno. Ovaj tekst je posvećen mojim istinskim prijateljima, koji razumiju o čemu pišem i šta želim postići. Hvala njima i hvala Bogu što ih je stvorio da mi budu podrška. Sarajevska revolucija je počela, ili tek počinje, vidjet ćemo!!! Piše: Elmedin Branković Pamtim ko' da je bilo danas.... Stari dobio stan i mi preselili na Al'pašino. Do tada kraj svijeta bila Č. Vila II i Otoka gdje su stanovali tetka odnosno dajdža. Ilidža bila maglovita fikcija kao prolazna stanica prema vrelu Bosne. Iz razreda gdje nas je bilo 27-oro u OŠ MMS prešao u razred u OŠ 1. Nismo svi mogli sjediti u klupama nego nas je nekoliko u razredu sjedilo sa strane klupe kao treći u klupi. Gledam večeras se otvorila ski staza na Mojmilu. Mi prije 30-tak godina na najlonu niz Mojmilo. Vojska iskopala neki tranšej koji je bio kao bob staza. Sjedneš na najlon pa niz tranšej. Nije bilo olimpiskog naselja Mojmilo nego bila livada. Zimi bi se zaledila nekakva bara na kojoj smo se klizali. Mi smo valjda bili prve generacije koje su odrastale u tom nehumanom betenskom gradu koji nije imao nikakvog sadržaja. Zbog toga smo beskonačno igrali lopte ili košarke. Igrali smo danima i mjesecima do iznemoglosti. Uz to i poneki nestašluk koji sada izgleda smješno i naivno. Posalije srednja, fakultet, rat, linija.... Kad pogledam iz ove perspektive mislim da je većina sarajlija i onih koji su otišli kao i onih koji su ostali nepravedna prema našem gradu. Grad prije svega čine ljudi pa tek onda građevine i ostalo. Prema mojoj procijeni gotovo polovina predratnih stanovnika grada je otišla, a došli su neki drugi ljudi. Takvu promjenu ne bi lako mogao podnijeti ni mnogo veći grad od Sarajeva. Kao što je '45 u grad došlo mnogo ljudi prije svega sa sela, a nestalo dosta stanovnika koji su živjeli prije WW II samo ću spomenuti gradske Jevreje tako se desilo i sada. Valjda je sudbina grada da kroz vrijeme proživljava ciklično ponavljanje istorije. Jedni odu na ovaj ili onaj način i to stvori mjesto za nove... Kad si napisao ono o Titu, skonatao sam da smo ista generacija. Znamo mi svi koji se sjecamo sta je bilo dobro, a sta nije bilo dobro. Ali nije stvar u tome, stvar je da su ovi poslije Tita trebali biti puno bolji. A ne da nisu bolji, nisu ni za k.... Ustvari, kad bolje razmislim, u zbiru nam je manje-vise isto. Interesantno kako svi bolujemo zbog istih bolesti i što mi najviše smeta je ako se sve sabere u jednu tačku je što je nekad postojao standard ovog grada u svemu. Kvalitetni ljudi su ga postavili u muzici, sportu, umjetnosti... Danas se temelji tih standarda potkopavaju, ispiru ga mutne vode. Nema više niko obraza, jer ko je danas obrazli, glup je i naivan i uvijek donji. Pa snobizam: kakva ti je to jakna? Kod mene Tommy Hilfiger kupljena od šanera ili u outletu , pa cigančenje i brojanje feninga, pa svak sebi plaća, pa u ovom Havaninom tekstu spomenut taj silni turbofolk u centru grada koji do ranih jutarnjih sati siluje mozgove, pa žutilo u štampi, pa karikature u medijima, fanatici u religiji, svako svojim pravima lupa po glavi onog drugog. Dvojica scenarista, rahmetli Rejhan Demirdzic i pokojni Jurislav Korenic osmislili su ove kultne i neponovljive dramske sadrzaje. Pratimo svakodnevnicu Husametin-Bega rahmetli Rejhan Demirdzic , njegove Kadune pokojna Nada Pani , sina Hajdija Zijah Sokolovic , protivnika Bega Husametina, Zejbeka pokojni Zvonko Zrncic , a sa velikim udjelom u komadu posmatramo i lukavog, ali i za svaku situaciju jako sposobnog slugu Fistika Aleksandar Micic. Nema vise Rejhana, Zvonka, Jurislava, Aleksandra, Nade.. Nema ih kao sto nema ni onog lijepog vremena i one lijepe Bosne i Hercegovine koja je okicena razlicitostima disala jednim plucima. Bar se tako pricalo. A Milicija je pred svako vaznije desavanje u gradu sarajevske lopove sprovodila u Centralni zatvor, za svaki slucaj. Da se kome ne omakne da opet proda Vijecnicu ili naprave slican zijan. Dok smo prilazili neboderu u kojem sam odrastao obrisi poznatog auta se pocnu nazirati bas, ama bas, na mjestu gdje je moj stari uvijek parkirao renola. I naravno ne bi ova prica bila ova prica, da neko, ne sjecam se tacno ko, od nas cetvorice nije rekao: gdje ti stoje rezervni kljucevi? Za deset minuta smo bili u renolu ostvarujuci svoj djecacki san da vozimo auto. I to ne bilo koje auto nego renola. Renola sa zutim farovima, dosao direktno iz Francuske. A jos i Francuska prijateljska zemlja. Kakva je to samo limuzina bila. Titin mercedes, pa onda moj reno. Kako smo ponosni samo bili. Samo sjedimo i sutimo. A zna li ko voziti? Ma kako da ne, sve i jedan Fitipaldi sto vozi onu JPS formulu crne boje. Gdje ti je rikverc, jebote ovo nije ko kod Juge! Sad u prvu i hajmo krug oko garaza. Mi svi opet ponosni, nakon kratke nedoumice oko rikverca, vozimo renola, u prvoj brzini. Mi ponosni a reno place. Ma daj kaze on, ima jos brzina, hajmo laaaagaaaaano druga. Opa, vidi sto pici drugom. E hajmo sad krug po Grbavici, pa nas mozda i neko vidi kakvi smo frajeri. Steta sto nema nikoga da nas vidi. A mozda prodjemo ispod necijeg prozora ko ne moze da spava, pa nas, TAJ NEKO, vidi. A mozda nas i neka vidi. Eeeeee, da je srece. I jebi ga, eno i Milicije. Stoji milicajac sav gord, na zadatku, lijep i ponosit, vazan, postovan jer on nas cuva, svi ga vole jer on je posten, izdati ne zna jer on je milicajac. Znate, onaj kojega stare nane pitaju da saobracaj zaustave dok one predju ulicu, jer im je macka tamo skroz na drugoj strani na drvetu, pa ne bi bilo lose da im pomogne i nju macu sa drveta da skine. I on to uradi i pruzi joj osmijeh iako ga je maca zestoko ogrebala. Jutros ga pohvalili na radnickom savjetu kako je sve ovo pobrojano. I zaista je takav bio. A mi u renolu odjednom nismo ponosni. Snuzdeni, pokupljeni, propali ko kauč..... I upali se zuto, pa evo ga odmah i zeleno. Ja da krenem, reno, izdajica, se ugasi. Podjem rukom da ga opet upalim i zakacim rucicu od brisaca tako da su brisaci mahnito poceli vrtiti lijevo-desno. Upalim, da krenem reno se opet ugasi. Kako su ih samo lose napravili ovi Francuzi. Sreca njihova da su iz prijateljske zemlje. Jebla ih njihova revolucija i to su garant izmislili, kao sto su izmislili da je reno najudobnije auto. Prvo bi trebao da ide, pa onda da bude udoban. Jebo ti udobnost ako on ne ide! Reci cu starom da opet kupi onu crvenu bubu sa karambolkama sa kerefekama. Nijemci izdati ne znaju iako su neprijatelji bili. Paljenje renola: klapa tri. Upali, krene, brisaci jos uvijek mahnito rade, kad onaj milicajac vise ne samo da gleda nego i mase onim lizalom na kojem pise : STOP, pa u redu ispod MILICIJA. Ubi se on masuci. A visok nekakav milicajac ima dva metra u njemu. Pritiscem gas, reno izdajnik place od muke, sve govori 2-ga majstore 2-ga, brisaci mlataraju kad odjednom milicajac na haubi. Onako ogroman, citava njegova dva metra na renolovoj zelenoj haubi. Nicim izazvan majke mi. Sidji sa haube budalo jedna, hoces li da te zgazi kakav balavac koji ne zna voziti. Poslusao me, jer je okuka bila. UUUUU, jebote sta sad Vucko pita? Urla reno, urlamo mi u autu, druga brzina, urla reno, urlamo mi u auto. Vozac ima izac otvori zadnja. Hajmo kraticom, pored Bane Šurbat skole, nema veze sto je jednosmjerna, pa bjezimo od milicije, nema veze sto nismo svjetla upalili, nema veze jer ni vozacke nemamo, nismo ni otisaka jos u SUP-u ostavili a nismo ni onih brisaca ugasili...... Upali zmigavac govori jedan ozada. JEBO TI ZMIGAVAC MATER! I tu negdje, bas oko tog zmigavca, opet se spetljah i opet se reno ugasi. I brisaci zajedno sa njim. Pa opet polako, onako hladne glave kako samo tinejdjeri znaju biti, upalim, brisaci rade, krenem, cak i brisace ugasim, lagano prvom do Lenjinove ulice, dam zmigavac, skrenem, kad opet onaj veliki milicajac od dva metra, da, da, onaj sa haube mase istim onim lizalom. I sta cu ja stanem. Ali nismo vise ustureni. Kud nadjoh rikverc, da ga Bogdo ne nadjoh maloprije. A reno jos uvijek radi. Pa ja, sad radi kad ne treba. Sto se sad ne ugasiš kapitalisto nijedan? Evo me jos i zajebava, sad nece da se ugasi. Sto ovo nece da se ugasi? Probaj krenuti ugasice se garant! I eto ti onog velikog milicajca, polako prilazi, isto Dok Holidej kod OK korala. A iza njega viri jos jedan milicajac. Ovaj drugi opet mali. Ali je zato nabio šapku na oci toliko da mora glavu nazad zabacivati nebili sta vidio. A debeo, onako pun, ko zemlja lik. Kaze onaj mali: a koji od vas hoce da se bije? Nisam Tita mi, Tita mi izbliza, nane mi rahmetli.... Samo me je jednom, ne udario nego ošamario. Tako, da me je okrenuo za 180 stepeni i nabacio na istu onu haubu gdje nedavno veliki milicajac od dva metra bi. A ona jos uvijek zelena. A ja rumen od samarcine. I ne slazu se bas zelena i ta rumena boja. Malo su mi raspar. Sedam dana sam liku mogao otiske prstiju uzimati sa obraza, i svaku liniju zivota, ljubavi, srece i sta li vec ima. S tim da sam ja proricao proslost sa obraza a ne buducnost. Ruzenje, zaklinjanje, uzimanje podataka jer jos licne karte nismo imali nemoj da sta slazes naci cu te i iz zemlje iskopati ako treba , nevjerovatno ali blaga pitanja velikog milicajca dostojanstveno prljavih pantola jer je nedavno pao sa haube: pa bolan ne bio sto me zamalo ubi? A stari ti neka fora? Sve dok jedan dan nisam dosao kuci sa nekog posla koji smo radili na ljetnom raspustu prali stakla na benziskim pumpama i zaradili para za mora ko u prici , kad mi stari rece: De uzmi stolicu i ovdje malo sjedi kod mene. U glavi mi brain storming tako se sada valjda popularno kaze sa osnovnim pitanjem: sta li sam sad uradio? Nemoj samo da je saznao za Fitipaldija. Uzmem stolicu i sjednem. Opet stari: nemoj tu veliku stolicu, uzmi onu malu šamrlicu pa sjedi ovde kod mene. Uzmem šamrlicu, sjednem, sutim. Pravim normalan izraz lica. Pitam: A što šamrlicu stari? KAD TI ŠAMARCINU OPALIM DA SE JAKO NE UDARIŠ KAD PADNEŠ NA POD. DA TI NIJE VISOKO. Sad, Policija Gledam prije par dana policajca na raskrsnici na Pofalicima kako reguliše saobracaj i mase lizalom. I opet pise STOP, pa u redu ispod POLICIJA. Ali mi lizalo nekako manje. Snuzdeno nekakvo i jadno. Nije mi gordo, ko Maxim. A ni policajac mi nije puno bolji. Zguzvana kosulja jedva utrpana u pantole koje su izlizane da cakle, onako ulojene. Zadnje dugme iznad opasaca otkopcano jer ne moze hudo stomak podnijeti od silnog mesa. Ali nije to sav jad. Jad je sto policajcu svi odreda dobacuju, psuju, galame na njega ko da je on hud kriv sto semafori u špici ne rade. Vidi koliku si guzvu napravio majmune nijedan? Zbog tebe se cimam u autu od Malte po sata! Ko ti dade tu pistaljku daBogda mu djeca u kuci pistala! I ostale šarmantne doskocice danasnjeg Sarajeva. Sve mi na pamet padaju oni moji policajci od kojih mi, kad je hladno, dan-danas desni obraz bridi. I sve cekam da mi se prsti opet ocrtaju na licu. Ovi novi policajci su zavrsili neke nove skole, neke nove fakultete, svaki bi da je inspektor Kluzo sa pogledima ispod debelih obrva. Kao kad sam dosao u policijsku stanicu da prijavim kradju bicikla. Osjecao sam se kao student, ko je zapalio žito, samo im je lampa falila. Ma da ja nisam sobu pogrijesio gospodine inspektore, znate MENI su ukrali biciklo, nisam ja ukrao biciklo. Njih nane ne zovu da im mace spase. Danas nana nema koga da zove Hvala Valteru, bila je uzivancija citati... Kad smo vec kod milicije... Zimi smo se skupljali po haustorima, u nedostatku love za kafane. I nakoj babetini zasmetalo sto smo tu, nas desetak, ovi muski ko od brda odvaljeni zastitnici nas curica , hrabri, posteni i pravedni... I zovnu baba miliciju. Gleda on nas mrko, pita sta cemo tu, imamo li kucu i roditelje... Niko ne smije pisnut. Dobio je takvu samarcinu da ce je se cijeli zivot sjecat! Samo zato sto je htjeo da odgovori. Njima se nije smjelo odgovarati. Druga zgoda - sjeli mi na trafiku koja nije radila , nailazi milicioner, vadi pendrek. Ovaj vrati pendrek mi odahnusmo i puce mu sljagu, obraz mu je danima gorio. Narocito mi to treniranje strogoce na slabima nedostale. Razlog zasto Sarajevo nije kao prije ,je onih 300 cjevi koje su od 92-95 okruzile grad,da ih nije bilo,danas bi Sarajevo bilo isto. Zasto Banja Luka nije kao prije? Zasto Bijeljina,Prijedor,Doboj,Trebinje,Visegrad nisu kao prije? Isto tako,ove price kako su se u Sarajevo doselili samo seljaci,je cist idiotizam. To kao jedan Bec ne naseljavaju ljudi sa sela? Pa kako ce se jedan grad siriti,ako iz okoline ljudi ne budu preseljavali u grad. Ovo mi je najmrze,price o nekim pravim Sarajlijama ili pravim Mostarcima,nebitno. U Becu ima oko 1,5 miliona stanovnika,od toga mozda nekih 30% ,koji imaju neku svoju lozu i neko stablo koje se stotinama godina sirilo u Becu,a ostalo su sve doseljenici,koji se dosele iz okoline Beca ,pa cak i iz mnogo daljih mjesta i sela od Beca. A svi ce ovdje reci,kako je Bec mjerilo kulture STO I JESTE ,kako je primjer,kako je metropola,kako je turisticki privlacan STO I JESTE ,al niko nece reci,kako je 70% seljaka,kako to nije taj duh,blablablabla,ali zato se Sarajevo ocrni maksimalno,zbog istih cinjenica. PasoDzigera007 wrote:Razlog zasto Sarajevo nije kao prije ,je onih 300 cjevi koje su od 92-95 okruzile grad,da ih nije bilo,danas bi Sarajevo bilo isto. Zasto Banja Luka nije kao prije? Zasto Bijeljina,Prijedor,Doboj,Trebinje,Visegrad nisu kao prije? Isto tako,ove price kako su se u Sarajevo doselili samo seljaci,je cist idiotizam. To kao jedan Bec ne naseljavaju ljudi sa sela? Pa kako ce se jedan grad siriti,ako iz okoline ljudi ne budu preseljavali u grad. Ovo mi je najmrze,price o nekim pravim Sarajlijama ili pravim Mostarcima,nebitno. U Becu ima oko 1,5 miliona stanovnika,od toga mozda nekih 30% ,koji imaju neku svoju lozu i neko stablo koje se stotinama godina sirilo u Becu,a ostalo su sve doseljenici,koji se dosele iz okoline Beca ,pa cak i iz mnogo daljih mjesta i sela od Beca. A svi ce ovdje reci,kako je Bec mjerilo kulture STO I JESTE ,kako je primjer,kako je metropola,kako je turisticki privlacan STO I JESTE ,al niko nece reci,kako je 70% seljaka,kako to nije taj duh,blablablabla,ali zato se Sarajevo ocrni maksimalno,zbog istih cinjenica. PasoDzigera007 wrote:Razlog zasto Sarajevo nije kao prije ,je onih 300 cjevi koje su od 92-95 okruzile grad,da ih nije bilo,danas bi Sarajevo bilo isto. Zasto Banja Luka nije kao prije? Zasto Bijeljina,Prijedor,Doboj,Trebinje,Visegrad nisu kao prije? Isto tako,ove price kako su se u Sarajevo doselili samo seljaci,je cist idiotizam. To kao jedan Bec ne naseljavaju ljudi sa sela? Pa kako ce se jedan grad siriti,ako iz okoline ljudi ne budu preseljavali u grad. Ovo mi je najmrze,price o nekim pravim Sarajlijama ili pravim Mostarcima,nebitno. U Becu ima oko 1,5 miliona stanovnika,od toga mozda nekih 30% ,koji imaju neku svoju lozu i neko stablo koje se stotinama godina sirilo u Becu,a ostalo su sve doseljenici,koji se dosele iz okoline Beca ,pa cak i iz mnogo daljih mjesta i sela od Beca. A svi ce ovdje reci,kako je Bec mjerilo kulture STO I JESTE ,kako je primjer,kako je metropola,kako je turisticki privlacan STO I JESTE ,al niko nece reci,kako je 70% seljaka,kako to nije taj duh,blablablabla,ali zato se Sarajevo ocrni maksimalno,zbog istih cinjenica. Velika je razlika izmedju Seljaka i seljacina. Ovih prvih je uvijek bilo, ljudi koji su vrijedni postovanja, radni, marljivi, nije ih stid reci da nesto ne znaju ili ne razumiju, a to spremni nauciti i postovati. Ovi drugi su problem i sve ih je vise PasoDzigera007 wrote:Razlog zasto Sarajevo nije kao prije ,je onih 300 cjevi koje su od 92-95 okruzile grad,da ih nije bilo,danas bi Sarajevo bilo isto. Zasto Banja Luka nije kao prije? Zasto Bijeljina,Prijedor,Doboj,Trebinje,Visegrad nisu kao prije? Isto tako,ove price kako su se u Sarajevo doselili samo seljaci,je cist idiotizam. To kao jedan Bec ne naseljavaju ljudi sa sela? Pa kako ce se jedan grad siriti,ako iz okoline ljudi ne budu preseljavali u grad. Ovo mi je najmrze,price o nekim pravim Sarajlijama ili pravim Mostarcima,nebitno. U Becu ima oko 1,5 miliona stanovnika,od toga mozda nekih 30% ,koji imaju neku svoju lozu i neko stablo koje se stotinama godina sirilo u Becu,a ostalo su sve doseljenici,koji se dosele iz okoline Beca ,pa cak i iz mnogo daljih mjesta i sela od Beca. A svi ce ovdje reci,kako je Bec mjerilo kulture STO I JESTE ,kako je primjer,kako je metropola,kako je turisticki privlacan STO I JESTE ,al niko nece reci,kako je 70% seljaka,kako to nije taj duh,blablablabla,ali zato se Sarajevo ocrni maksimalno,zbog istih cinjenica. On zaposlen u glavnoj posti , ona majka i carobnjak od domacice, svirala harmoniku sto je u ono doba cesto zgrazavalo komsiluk , pogotovo sto nije nosila zar kao ostala zenska celjad u familiji. Djeca porasla, tri kcerke se takodje zaposlile u glavnoj posti na obali. Jedna od njih postala sekretarica glavnom direktoru poste , nekom Rasidagicu , ugladjenom postarijem gospodinu , samcu ,uglancanih cipela , besprijekornog sesira , velikog zlatnog pecatnjaka sa dijamantom na malom prstu. Mlada sekretarica ga ugledala objesenog u velikom parku , preko puta danasnjeg BBI. Odmazda Nijemaca za nekog stradalog Svabu. Tu , pored BBi , stanovala vrlo bogata jevrejska porodica. Vlasnici gradske kafane , dvije kcerkice ,Vida i Vukica , bliznakinje , dadilje ih vodile u skolu noseci im i korpicu svjeze pripravljenih domacih kifli i ostalih djakonija mnogim nedostupnim. Kao djeca , isle u isti razred sa sekretaricom direktora Rasidagica, pozivale je na rodjendane i jevrejska slavlja , a i oni njima isli cak na Bjelave gdje su prvi put probale pitu od kupusa , ulutmu , slatko od ruze , zajedno se sankale od podHrastova do raskrsca na Bjelavama... Jedan dan se citava ova bogata jevrejska porodica pojavila kod porodice na Bjelavama. Nosac na ledjima nosio veliku saharu - punu dragocjenosti, nakita... Zamolise glavu ove vrlo skromne bosnjacke porodice da tu saharu zakopa negdje u basti , po koju ce doci , ako bude srece , kad rat prodje. Uspjeli da se prebace u Italiju ,pa brodom do Aleksandrije , dok se nisu skrasili u Haifi. Imalo se tek toliko da se prezivi , ali porodici na Bjelavama nikad , ali nikad nije palo na pamet da iskopa saharu... Sekretarica direktora poste upoznala finog momka. Nove komsije na Bjelavama , pravoslavci, dosljama ih neki rugobatno zvali , pravili bestilj u velikim kazanima pa pozvali sve komsije na sijelo. Dosli i hodza i hodzinca i ucitelj Meho. Tu se sekretarica i momak plavih ociju koji je prekrasno svirao gitaru, zagledali jedno u drugo , Nakon 2 mjeseca pronasli stan na Marijin dvoru , Iznad hotela Zagreb, kod slasticarne Jagoda , ulaz br. Tu dobili kcerku i sina. Ona prestala raditi u posti, cesto sa bebom u kolicima sjedili u gradskoj kafani koja je imala nove vlasnike ,dobru muziku u zivo i dobru klopu. Vikende provodili u domu na Brusu , Crepoljskom ili u basti stare kuce na Bjelavama. On sa pajdom Ivicom znao zaglaviti kod Dva Lovca , nikad pijan , vazda meraklija. Otac i mati na Bjelavama umrli , mala kuca ostala djeci da se okupljaju , dio zemlje prodali komsijama pravoslavcima. Kasnije se preselili u nov stan na Grbavici II , tacno preko puta starog hotela Bristol. Jedan dan im se na vratima pojavio komsija pravoslavac, sav usplahiren. Kopajuci bastu pronasao sakrivenu , zaboravljenu saharu. Nije je ni otvorio da vidi sta ima u njoj , nego je sa sinom donio na Grbavicu , jer je s njima kao najstarijim imao najvise kontakta. Ovo dvoje sokirani , sahare se vec odavno niko nije ni sjecao, ostavise je dok vide sta ce i kako ce. Te 64-e , krenula bivsa sekretarica direktora glavne poste svojoj dugogodisnjoj prijateljici frizerki g-dzi Balvanovic, Slovenka udata za Bosnjaka ona ista cija ce dva sina , muza i nju samu kasnije svirepo ubiti Batko na Grbavici I, kod bivsih Politikinih nebodera, na frizuru. I tu na pijaci ugleda nikog drugog nego majku Vide i Vuke, jevrejku , vlasnicu sahare. U ratu jedva zivu glavu izvukla , potucala se po svijetu , bila tesko bolesna, prije tri mjeseca se vratila u svoje Sarajevo, dobila mali stan u bijelom neboderu kod pijace na Grbavici. Sahara se vratila u ruke vlasnice nakon skoro 25 god. Meni je ova prica jako bliska iz prostog razloga sto se radi o istinitoj prici - moje porodice! Sekretarica direktora Rasidagica je bila moja draga nana. A oni sto kritikiju i samo spominjanje nekadasnjeg u tragovima i sadasnjeg sarajevskog duha su , na zalost , oni koji ga nikad nisu okusili.
Last updated
